Zapisi iz vremena
Jedno
Bol je poprimila ljudski oblik
Prati me kao sjena, danju i noću
Uzastopce šulja se za mnom
Korake moje prati
Večeri bdije uz mene
Osluškuje kako spavam
Nekad joj iščeznem;
Jer jutrom prvi se budim
Ona još spava;
Umorna od noćnog bdjenja
Ipak, ne ostajem zadugo sam
Prati me kao sjena
Uzastopce šulja se za mnom
Dan i mrav
Ponekad, za razgovor nisam
Jednostavno riječi ne teku
Ne izlaze iz mene, zaključane
Teške
Kao ledom okovan proljetni cvijet
Njega vidiš, al ga ubrat ne možeš
Nešto poput jeke koja potječe od nikog
Izgubljena
Eto, mrav na primjer!
Kolik' samo teret nosi
Cik ne izusti!
Možda se i varam, možda ga je netko čuo!
Ipak mislim da šuti, trpi, čak i pati
Možda ljudi ne čuju, il ne žele čuti
Pak ne vide, il' vidjet ne žele
Možda je i njemu nerječit dan
Tmuran, siv
Možda želi biti malo sam
Sam, sa svojim mislima
Nesređenim policama u glavi
Iz kojih razne knjige vire,
Neke bez korica, pokidanih listova
Al složene
Druge su izgledom nove al razbacane stoje!
Ostarit će i one jednom
Opet, dobro je da ima nerječitih dana
Tad nisam za javnost, ni ona za mene
Mislim da me tad police čekaju
Čekaju na red
Možda i ne al' tako mi je lakše živjeti.
Znakovi
-Možda bio je san...
Dan bio je predivan,
srce mlado, poletno;
dušom kuljaju bujice
osjećaja slatkih.
Krenu' na put, ja zanosa pun
očekivanja jakih,
osjećaja razvezanih!
Rekoh sebi, znakove ću slijedit'
Pješačio sam, al teško mi nije bilo
samo svoje znakove tražio sam
Dalje nek me nose
k'o hladna rijeka, koju do tada nisam znao,
-al ko hladna rijeka-papirnat' brod!
Pristanište iščekujem željno
Znam, tamo je moje sve.
Stoga, želja mi raste više
k'o cvijet kad ga pomiluje malo proljetne kiše.
Već slatkog nemira pun
I od blještave želje slijep,
Na tragu puta svog
Ja krivo čitam znak
Skrenem tu, poslije sam trebao!
Sad već par puta, usmjeravam se krivo
Ipak najgore što je!?
Pamet nije sa mnom, ja stranputicom hodim.
Tada, smjernica zadnja;
Već se vidim sretan
Kao što sam snio!
Al' ta stvarnost surova je...
Tek sad jasno vidim
zalutao sam gadno,
zalutao duboko
Nesvjesno, nesvjesno!
Malko razočaran,
jer nisam gdje bih htio
Pa nije onako kako sam ja snio!
Ne...
Shvaćam, ipak shvaćam
Da od puste želje
Od zanosa velika
Prave znakove vidio nisam
Gled'o sam prečace
Stigao još dalje
Dalje od mjesta gdje moje je sve!
Osvrnem se iza;
Jer život me potapša po ramenu mokru
Pokaza mi drugi znak
Na putokazu istom; različita smjera
Put zbog kojeg sam tu, izgubljen
Nasuprot njemu, odredište novo!
Kud poći, rekoh sebi tiho?
Kudagod, al' otvorit ću oči.
-Ne, nije bio san...
Koraci
Strah me je ponekad učiniti korake
korake iste što bi me vezali
iste baš one što bi me odgurnuli od tebe.
Priznajem, manjka mi hrabrosti
Nema je zapravo
Iako, kad iz sjene gledaš
pričini ti se drugo, al' nema
Ne mogu ti kročiti; baš mi je žao
Opet bojim se poraza i pognute glave
Stoga, često unaprijed gubim bitke
One sigurne, koje samo k'o pobjedu treba upisat.
Možda zato ne kročim
Možda zato na distanci stojim
Stojim i gledam
Uživam ljepotu
Kao kip sam, ipak lijepo mi je
Lijepo u gluposti svojoj
Jer svu javu što ne proživim, ne usudim;
S otvorenim očima
Nadomještam snovima
Da se ponesem drukčije
Da se protiv sebe okrenem
Znam bilo bi bolje, bilo bi ljepše
Što ponekad i poželim, ali!
No često to ne mogu, često, skoro uvijek
Tada ostajem na onom svom
Sigurnom, bez mnoštva puno boljeg
Opet na kraju, meni dovoljno
Ali opet na kraju, meni žao
Bura, vjetar ili cura
Dalmacija, rekli bi mi "dere bura", nosi sve pred sobom. Načas strahovito zafijukne, svakim naletom uvlači se u kosti i širi svoju hladnoću cijelim tijelom, sve do nožnih prstiju. Teško da se može od bure efikasno zaštiti, osim ako nisi u toplom zaklonu, ma ne mora biti niti topal; glavno da te ne šika svojim olovnim bičevima. Onako kad si izložen naletima, koji kao gladna horda vrtlože po zraku tražeć' žrtve, shvatiš koliko si bespomoćan pred majčicom Prirodom. Stojiš, u biti, njišeš se i gledaš, a najviše osjećaš. Osjetiš taj čisti zrak, hladan kao da je sa Sjevernog pola uvezen, osjetiš stotine opet hladnih iglica kako tuku o lice, i kada te bocnu kao da se pretvore u lavor mrzle vode koja ti cjedi niz tjelo.
Nemaš li kapu, jao tebi! Poput češlja bura prolazi kroz kosu, gladi pa mlati, pa stane...radi umjetnost od vlasi.
Uši, uh, to je posebna priča. Samo nek' si malo duže ostao na tom divljem vjetru; uši se pretvaraju u ledenice, doslovno. Imaš osjećaj kad bi te 'ko taknuo za resicu uho bi se sasulo u tisuće komadića okovanim ledom. Hrskavica najviše pati, čuješ je kako cvokoće i moli za toplinu; al nek' proleti još koji vlak s burom hrskavicu ne čuješ više, ostala je nepomična, zarobljena u agoniji leda.
Ispijaš čaj, ili kavu u svom omiljenom kafiću ili pak kod kuće, toplo je, i vidiš manitavca kako širi ruke i čini ti se da uživa u hladnoj struji zraka. Prelistavaš novine u miru, a listovi vani kao da plešu neki ceremonijalni zavodnički ples. Vrtlože se, dignu se u visine tad naglo dolje. Odjednom kao aviončići od papira lagano plutaju zrakom, bezbrižno. Onaj luđak, još uvijek stoji raširenih ruku i sklopljenih očiju. Čuješ kako razmišlja, il pak to vjetar donosi.
Lijepo mi je, neopisivo, neznam da l' si kada osjetio sreću dok te bura okreće. Priznajem hladno jest, ali u toj rijeci hladnoće i mraza ima nešto, osjetio sam i spremio taj osjećaj. Mlati ona kao luđak praznu slamu, i dok tako stojim kao da mi i brige nosi sa sobom, na kraju se gube u dubokim vrtlozima i mješaju sa tuđim brigama, također odnesenim. Samo mi se čini, e kako bi život bio lagodan kad bi bura brige nosila. Ona ih zapravo donosi, ima taj svoj mehanički utjecaj na brodove npr, na građevine, ugrožava promet, vegetaciju.
Znači oće ona, navali ali zna i dražesna biti. Kao mlada djevojka iz narodnih vjerovanja, iz Zoranićevih "Planina". Kažu, da je Bura bila mlada i lijepa djevojka plemenitog roda, ali ohola nadasve. Zbog takvog karaktera, umišljenog i naprasitog sve prosce je ostavljala zakinutim za njihove želje, nitko joj nije bio dovoljno "onaj". Sebe je uzdizala na pijedestal od zlata, smatrala se najljepšom te je jednom kazala kako je ljepša i od besmrtnih vila! To je bilo ipak previše! Bog ju je ošinuo jakim gromom i bacio u pakao...!
Ona gordo uzdahne svaki put kad neka žena zgriješi istim grijehom, grijehom oholosti; sjeti se svog sretnog ali već prošlog života. Od tih ženskih uzdaha nastane hladan i napose snažan vjetar, bura. Dalmatinci čak imaju i izreku o buri ili Buri koja kaže: "Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila, a u Senj udala"
Sreća ili njeno drugo lice
Sreća ne čeka
Ne prati pomno život tvoj
Sreća nije plaha
Ona bahata je malko, dragi moj!
Ona nije vlak koji uhvatit' želiš
Ne da se tako lako
Ne možeš ju zaskočit
Volio bi rado, pa strepiš
Strepiš i čekaš
Naviku si stvoriš
Naviku gadnu, hvatanja sreće
Zato mene sad boli
Duša i ono nešto
Jer navuk'o sam se gadno
Teško se odviknut, k'o kad te netko prestaje da voli!
Spoznah njenu naklonost na dane
Čas ti migne; pa te niz liticu gurne
Osjećaji bujaju, pa ti mašta radi
Java tada šapne: Budi se, šire ti se rane!
Faza "postfourtna" donosi slabost
Melankoliju i maglu
Tad' se ko Pomet, malo na nju ljutiš
Al je ipak voliš, prokleto!
Redci i slova opisat je ne mogu
Ni dotaći, zagrebat možda malo;
Malo i neprimjetno...
Površinski samo!
Nit rečenice nit stihovi, malo su bliski
Pa ni žive riječi
Ništa, i žalim zbog toga
Samo osjećaji i netko s kim na valnoj dužini si isti!
Nakon svega, prevrtljiva je sreća
Ponadaš se već, crte tvore osmijeh
Ona dalje po svom, kako njoj i svijetu paše
Gledaš je, veselo, tad vrckasto ona mahne!
Suze njene, ženske, lažne
Sjećam se dana, dobar prijatelj i ja kavu ispijali smo
Razgovor mladenački, sa pregršt emocija
Nas dva, prijatelja, vodili smo!
Čovijek do nas upleto se, u rječi naše
Puti života krasili mu čelo
Iskustva svakako imao je on
Mladci, ne dajte njoj da vas jaše!
Suzama njenim, ženskim, ne vjeruj ti
O prijatelju ako Boga znaš
Jer zaplakat zna, kad joj milo drago
Neobična zgoda kad se po njoj desi
Siguran si tad, grješila si ženo!
Tada, tada prve suze krenu
Zna da je kriva, al priznat' ti neće
Nego gorde suze lije, plače, jeca...
Ne razmišljajuć' o grjehu, opraštaš joj, jadan!
Po 'ko zna koji put, resiš se budalom
Prijatelji vide, govore ti, kliču
Ta ostavi je ludu
A ti, ti ko kamen stojiš, nepomičan, beznadan.
Vjeruješ u bolje, savjest svoju tareš
Instikt priča nešto, nije srcu milo
Zatomljavaš u sebi, sve te mračne tmine
Osmjeh je na licu, ali teško tebi
Teško jer je voliš, ona lažne suze lije!
Nećeš moć još dugo, osjećaš u duši
Sve te više njena
Pomalo odvratna malenkost guši.
Taman prije kraja, prije no ostaviš je
Kaže tebi drugi, kako stoje stvari
Uviđaš se opet, uviđaš budalo
Gotovo, naravno, je
Ona opet plače, vjerovat joj nemožeš
Izigran si bio više od sto puta!
Sad na sebe bjesan,
Reagirat' nisi znao
Al si bio budala, nadam se...prijatelju ne ostao!
Stoga,
Suzama njenim, ženskim, ne vjeruj ti
O prijatelju ako Boga znaš
Ne vjeruj, jer opako ćeš svršiti!
Tjeskobna bol
Previše me boliš da bi bol sakrio
I sad kad kažeš da me voliš
Vjerovat ne mogu
Ne, nemogu jer već tuđa ti si
Pričati mi nemoj,
"Ti si samo jedan, u mom srcu jedini"
Draga, da je tako, ne bih sada iz duše
Iz duše gorko ja plak'o
Ne razumijem te ništa, ko nepomična usta
Ni postupci ti tvoji
Neviđeno nešto, samo bol
Bol samo osta u sred srca pusta
Pa se pitam;
"Ej, što mi treba, da u dimu venem
Što mi treba da u sred noći cigarom se mirim"
Bol da nestane...
Tek kad legnem, prije nego usnem
Čujem kako krv mi tjelom kola,
Pa se tješim, ne nije od tebe
Nego od cigare noćne
Budan ležim, tjeram se na san
Budan zaspem i dočekam novi dan...
Previše me boliš da bi bol ja skrivo
Ne govori da me voliš
O ne spominji nas opet
Zasluga nemaš za to!
Miruj srce moje
Ispod oklopa hladna i maske čvrste
Vjeruj da još skrivam osjećaje neke,
Samo na spomen imena tvoga
Vjeruj da još uvijek lomim svoje prste!
I kad se začuje onaj prijelom krhki
to iz moje duše, preko tjela moga
Za tobom jedino moje...
Za tobom to puca, i drhti svaka čežnja moja!
Nekad u sate kasne, ponekad u jutra rana
Dok još sunce iz postelje tople izaći se sprema
Još budan ja sam, i mislim o nama.
Mislim, razmišljam i sjeta me mori.
Gledam u dvoje, u ljubavi stoje
Pred nedaćom svakom, a u dobru opet;
Zajedno, zajedno su oni
Kao nekad draga, kao i nas dvoje.
Neustrašivi pred svime bili smo k'o jedno
Uvijek htjeli dalje, ma kako teško bilo
Gledali smo, imali i živjeli ljubav
Samo kad se sjetim...moje milo!
Opet ta sjeta, opet ti sati
Dođe mi nešto, neopisiv osjećaj priznajem ti sada
Znaš, volio bih žarko
Da smo opet Ti i Ja, jaki kao prije...
Ljubav
Znam, da sada si tako od mene daleko,
Znam, ali voljena hej...
Ti pogledaj u zvijezde, one će ti reći
da na kraju puta ipak te čeka netko.
Poslušaj more, ono tihu pjesmu pjeva
te kada udara o žal,
kao srce moje,
kao moje srce,
što ljubavi ti nosi val!
A cvijetak nasred polja, mirisni onaj,
što ga vjetrić njiše,
što ga korov stiže,
on se ne da, prkosi, te raste sve više i više...
kao ljubav naša!
Okus onaj slatkast, ko' poslije najfinijeg kolača,
Il' poslije proljetne kiše,
Ne, ne želim da on slabi, nego naprotiv da jača,
da nas prati cijeloga života,
ko poslije najfinijeg kolača...
Cvjetovi maslačka, kad ti zapnu u kosi,
kao mravi u jutarnjoj rosi,
ti sjeti se dodira, poljubca mog,
jer ja ljubim te svaku večer, iako od mene si daleko...